robin

1448526650_5_38_photo

Međunarodni znanstveni skup “Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskoga rata i poraća” održan je prošli tjedan u Zagrebu (dvorana Nadbiskupijskog sjemeništa “Vijenac”, Kaptol) . Na skupu svojim je izlaganjem nastupio i dr. sc. Robin Harris, član Uprave COK-a. Spomenimo prigodno da dr. sc. Harris trenutno dovršava svoju knjigu o kardinalu Stepincu u kojoj će biti predstavljene nove spoznaje njegova istraživanja koje je provodio na još neobrađenim i neobjavljenim arhivskim izvorima.

Njegovo izlaganje pod naslovom “Stepinac i Srbi: Istina, laži i manipulacije” donosimo u cijelosti:

“Za istraživanje moje buduće knjige o Blaženom Alojziju Stepincu, pročitao sam mnogo objavljene i neobjavljene građe. Takav pothvat omogućava stvaranje slike – ne samo o jednom čovjeku i njegovu djelovanju – već i o njegovim neprijateljima i njihovim motivima.

Moj opći zaključak samo potvrđuje ono što kaže Stepinac kada opisuje komunizam kao Mendacium incarnatum – utjelovljenu laž. Komunisti su konstruirali i održavali na životu laži, koje su – a ne istina o stvarnim događajima – temelj nerazumijevanja i nepovjerenja zbog čega je ovaj simpozij potreban.

Očigledno je postojala određena povijesna građa – ali arhitekt je ove tvrđave laži Komunistička Partija Jugoslavije.

U prvoj su Jugoslaviji katolički biskupi bili sve više nezadovoljni nejednakim položajem Katoličke Crkve u zemlji. Takvo nezadovoljstvo se povećalo kao posljedica neuspjeha ratifikacije Konkordata sa Svetom Stolicom 1937. godine. Stepinac osobno nije bio oduševljen Konkordatom, iako ga je podupirao jer je predstavljao vatikansku politiku. Međutim, iz okolnosti povlačenja prijedloga – a poslije snažne kampanje Srpske Pravoslavne Crkve – Stepinac je izvukao zaključak da se u tadašnjem okviru Jugoslavije prema katolicima nikada neće postupati pravedno. Njegovo su mišljenje o ovom predmetu dijelili mnogi.

Za vrijeme prve Jugoslavije je vladalo, posebno u nekoliko područja, osobito rivalstvo između Katoličke i Pravoslavne Crkve. Ovo se vjersko rivalstvo na Balkanu preklapala s pitanjima nacionalnog ili narodnog identiteta. Nacionalisti su, kao Ustaše, vidjeli konfesionalnu pripadnost kao važan, iako drugotni čimbenik u svjetovnoj ideološkoj borbi.

Stepinčev je stav oduvijek bio različit. On je znao – i što su potvrdili i katoličko kanonsko pravo i vodstvo iz Rima – da je duše moguće dobiti samo uvjeravanjem, ne silom, i da se svako vjersko obraćenje oslanja na čin slobodne volje.

Poslije sloma Jugoslavije u proljeću 1941. god., Stepinac je bio zadovoljan time što je Katolička Crkva konačno imala jasni pravni okvir za svoj rad. Ali, za razliku od onog što je govorila kasnija propaganda, NDH nikada formalno nije bila katolička država, čak nije imala ni službene diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Ustaški predvodnici, sigurno i Pavelić, koji je želio da ga snime s fesom, promatrali su muslimanske Hrvate, a ne katoličke, kao uzore građanstva nove države. Za poglavnika nije bio problem stvoriti Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu kad su to interesi ustaša zahtijevali.

NDH i Katolička Crkva bili su zasebni entiteti, čiji su se odnosi brzo pogoršali kada se pokazao smjer ustaške politike. To nije bila tajna. Radio Slobodna Jugoslavija, glasilo KP-a, u 1943. god. je navodio izvatke iz Stepinčevih propovijedi. Znakovito je da su partizani poslije ulaska u Zagreb brzo smaknuli vođe Hrvatske Pravoslavne Crkve, Njemačke Evangelističke Crkve i zagrebačkog muftiju, zajedno s nekim katoličkim svećenicima koji su bili bliski pobijeđenom režimu. No u ovom je trenutku Bakarić želio biti snimljen nasmijana lica u Stepinčevu društvu, gledajući partizanski mimohod na Trgu Bana Jelačića.

Od optužbi protiv Stepinca, a kroz njega i protiv Katoličke Crkve, tri su ozbiljno naštetile njegovu ugledu.

Na kraju Drugog svjetskog rata, najgora je optužba bila da je surađivao s nacističkim okupatorima. Optužba za kolaboracionizam bila je veoma ozbiljna za zapadne saveznike, međutim, lako se mogla pretvoriti u predmet manipulacije. Takva optužba je mogla biti usmjerena protiv svake važne ličnosti koja se nije borila ‘u šumi’, ili barem nije odlazila iz zemlje. No, dobro obavješteni ljudi razumjeli su da nije sve tako jednostavno.

Jedan od njih bio je i slovenski oficir Stanislav Rapotec koji je u misiji jugoslavenske Vlade u izgnanstvu posjetio Zagreb u lipnju 1942. god., uz britansku pomoć. Vodio je pet razgovora s nadbiskupom o cijeloj situaciji. Kada je Rapotec ponovio prigovor Zapada da Crkva nije činila dovoljno da spriječi pokolje, Stepinac nije samo prikazao što je činio da spasi žrtve, već i objasnio granice svojih mogućnosti u nadbiskupskoj službi. Tada je izjavio: „Mogao bih se povući, i poslije rata bih uživao ugled mučenika. No, kad bih tako učinio, ne bih poboljšao stanje stvari i čak bih pogoršao situaciju onima koji su potrebni pomoći.“

Zanimlivo je zaključak Peter Constana, američkog pomoćnog konzula u Zagrebu, koji je bio prisutan svaki dan u montiranom procesu protiv Stepinca. On je napisao u izvještaju za Washington:

„Nadbiskup Stepinac nije suradnik ni zločinac. On je žrtva komunizma.“

Druga velika optužba protiv Stepinca i Crkve je za sukrivnju u uništenju Židova. Ovu su optužbu ozbiljnije tretirali međunarodni krugovi nego ljudi u samoj Jugoslaviji. Nitko od onih koji su bili barem prosječni poznavatelji prilika toga vremena ne bi mogao optužiti Stepinca da je bio šutljiv ili rezerviran po ovom pitanju. Njegove su objave protiv rasističkog proganjanja bile hrabre i javne. Njegove su bezbrojne intervencije za Židove, individualno i kolektivno, bile dobro poznate. Imao je dugu povijest dobrotvornog rada za židovske izbjeglice iz Čehoslovačke i Austrije, koje su tada bile pod nacističkom kontrolom. Bio je predmet mržnje nacista kao ljubitelj Židova: Gestapo je ga još u ožujku 1939. god. opisao kao Deutschfeindlich: protunjemačkog. Novije se, i suptilnije optužbe koncentriraju na stil njegovih prosvjeda, ili na prioritet koji je davao Židovima kršćanske vjere ili, uopće, na čin pozdravljanja NDH.

Ove optužbe nisu solidne ni relevantne, ali one su uvod u treću optužbu, koja je naš najvažnji predmet diskusije danas – naime, da je Stepinac bio sukrivac u progonu srpskog stanovištva u Hrvatskoj od ruke ustaša.

Briga Stepinca je uvijek bila spašavanje života. Za njega svaka druga stvar je bila manje važna.

Imao je nekih uspjeha, kao smo čuli.

Stepinac je postigao takve uspjehe zato što je razumio što je jedini temelj svog autoriteta: njegov položaj nadbiskupa – vjerskog vođe, a ne političkog igrača. Naravno, to znači da je službeno intervenirao uglavnom – iako ne samo – za ljude koji su bili katolici, i to barem nominalno. Ali ako pogledamo ono što je činio neslužbeno, možemo vidjeti da za njega je svaki ljudski život važan.

Potpuno različit je bio mentalitet KP, koja je organizirala Stepinčevo suđenje i koja je za mnogo godine nastavljala klevetati njegov ugled. Primjer ovog mentaliteta se nalazi u jednom ‘elaboratu’ agenta OZN-e, poslije prvog uhićenja nadbiskupa 1945. godine

Evo ga:

„Još za vrijeme stare Jugoslavije ‘Karitas’ je vodio akciju za pomaganje izbjeglih židova i intelektualaca iz Austrije i Njemačke. Na inicijativu Stepinca zagrebački židovi sakupili su preko miljon dinara za te izbjeglice koji su bili kasnije razaslani u Englesku, Ameriku, Švicarsku i Španiju…“

„U početku okupacije i prvih većih progona Srba od strane ustaša, Karitas je pomogao i neke Srbe, kao i Židove. Kasnije je preuzeo brigu za srpsku djecu čiji su roditelji stradali 1944. i 1945. godine. Mačekovci su takodje aktivno sudjelovali u radu Karitasa oko izbjeglica koje su sa svih strana dolazile u Zagreb. Po tome izgleda da je Karitas trebao odigrati ulogu unutarnjeg fronta koji bi se predstavio kao paralelna organizacija NOP-u. I ovdje je Stepinac centralna ličnost.“

Takav je mentalitet, koji smatra i koristi sve kao sredstvo za cilj partijske kontrole, očigledan i u Stepinčevom montiranom procesu.

Ali zašto je sudbina Srba u NDH – a ne Židova – imala takav proritet u montiranom procesu? Nemam dokaza o tome, ali ako izvodimo strategiju iz taktike, možemo dosta toga objasniti.

Jasno je da jedan cilj Stepinčevog suđenja u rujnu i listopadu 1946. godine bio smiriti srpske osjećaje vezane uz montirani proces i smaknuće Draže Mihailovića u ljeto te godine. A isticanje je upletenosti katoličkog klera u zločine protiv Srba imalo još jednu korist. Komunisti u Beogradu znali su da je većina stanovništva Jugoslavije bila čvrsto kršćanska, i zato antipatična prema ateističkoj ideologiji. Kao što je rekao Stepinac za vrijeme procesa, pravoslavci bi bili jednako povrijeđeni kao i on huljenjem protiv Blažene Djevice Marije koje se našlo u novim službenim školskim knjigama. Ali, naravno, kada bi Partija mogla podgrijati mržnje između vjerskih denominacija, tada bi bilo moguće izbjeći solidarnost vjernika protiv njihove ideologije.

U tiskanoj je verziji procesa, Suđenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini, veliki broj značajnih izostavljanja: dva govora Stepinca tokom svoje obrane, govori dvaju njegovih odvjetnika, i svjedočanstva svjedoka obrane. Ima, također, nekih iskrivljenosti. Zapisnik suđenja – nažalost, još uvijek netiskan – pokazuje, primjerice, suprotno javno izdanim materijalima, da je Stepinac doslovno nijekao autentičnost izvještaja kojeg je navodno poslao Piju XII., datiranog 18. svibnja 1943. godine. Javno tužiteljstvo je iskoristilo ovaj izvještaj kako bi sugeriralo da je Stepinac zaista znao veličinu – i da je odobrio – nasilne vjerske prijelaze (takozvana ‘prekrštavanja’) srpskih pravoslavaca. Ali u zapisniku čitamo:

„Optuženom Stepincu se zatim predočuje dokument. Stepinac dugo gleda u njega i na koncu kaže: ‘To nije moje’.“

Javnom je tužitelju, Jakovu Blaževiću, bilo dopušteno imati veto na dokumente dokaza odvjetnika obrane. Poslije mu je dopušteno i sprječavati dolazak ključnih svjedoka. Sada je mogao pisati ‘ne’ na stranici gdje su bila njihova imena. Od 37 predloženih svjedoka za obranu, sud je službeno prihvatio 22.

Od ovih 22, samo 8 je zaista pojavilo, od kojih je jedan odveden iz sudnice. Među odsutnima svi su bili etnički Srbi.

Jedan od njih, dr. Julije Budisavljević, mogao je dati izuzetno važno svjedočanstvo o radu Stepinca u pomaganju srpskoj djeci. Jasno je da ga je odvjetnik očekivao do konačnog trenutka. Ali on nije došao.

Odlučnost javnog tužitelja da spriječi svjedoka obrane nije bila bez razloga, jer su neka svjedočanstva ovih svjedoka koji su naposljetku saslušani, bili veoma nepovoljni za argumente tužiteljstva. Kanonik Dragutin Hren je opisao da su, kada je radio u kancelariji nadbiskupije, došle skupine Srba tužeći se na zapreke prijelazu na katoličku vjeru. Kada se javnost u sudnici smijala, Hren ih je ukorio:

„Ovaj smijeh je besmislen, jer tako je bilo. Da mi smo potpuno zatvorili Crkvu ovim ljudima, tada bi bio broj mrtvih i progonjenih ljudi mnogo veći.“

Kanonik Pavao Lončar je svjedočio da je bio poslan u srpnju 1941. od Stepinca, ustaškom ministru Mirku Puku. Imao je 300 molbenica za prijelaz za Srbe u Glini, koje je bacio na stol ministra, prosvjedujući kako su ti ljudi bili još deportirani. Lončar je tada rekao: „Odakle vi kao Ministar dolazite da vi primite u Katoličku Crkvu i silite ljude?“

Tada je Lončar pitao za fra Radoslava Glavaša – ustaškog službenika i franjevca. Lončar mu je sada prijetio da će, ako nastavi pisati spise za prijelaz, biti ekskomuniciran. Na to je bio Puk pobjesnio, i za dva tjedan dana dao uhapsiti Lončara. Ovaj je bio osuđen na smrt, ali je intervenirao Stepinac i apostolski izaslanik Marcone pa je kazna preinačena u 20 godina zatvora. Konačno je pušten iz Lepoglave nakon 18 mjeseci.

Ovo jasno pokazuje kakvi su bili stavovi Crkve i ustaške vlade po pitanju sudbine Srba.

Velečasni Josip Crnković, Hrvat rođen u Glini, dao je snažno svjedočanstvo o naporima katoličkog župnika, Franca Žužeka, da mobilizira Stepinca za Srbe. On je potvrdio da je intervencija nadbiskupa spasila mnoge od deportacije i smrti. Posebno je istaknuo kako bi tri srpske žene, koje su tada bile u Zagrebu, željele doći da svjedoče u obranu Stepinca. One, očigledno, nikada nisu došle.

Zanimljivi dodatni dokaz o istini i o lažima o ulozi Stepinca za vrijeme rata dolazi iz zapisnika Komisije za vjerska pitanja Narodne Republike Hrvatske, gdje postoji bilješka sastanka između biskupa, uskoro zatim i nadbiskupa, Šepera, i Predsjednika Komisije, Stjepana Ivekovića. Datum je dva dana poslije smrti Stepinca.

Zapisnik kaže:

„Dr. Šeper je vrlo kratko govorio o Stepincu i to je napomenuo samo slijedeće: Da mu je u toku dana, t.j. u petak 12 veljače 1960.g. došao jedan dr. liječnik kojega ne poznaje, i koji je dugo morao čekati pred vratima da ga Šeper primi jer je bio zauzet, koji mu je došao izraziti saučešće u vezi smrti Stepinca, i sa suzima u očima govorio mu o Stepincu, naglašujući da je on Srbin ali da može samo najljepše i najbolje reći za pokojnika s kime je suradjivao za vrijeme rata i on je živi svjedok kako se je pokojni Stepinac zauzimao za Srbe… Dalje je naveo da je on [t.j. Šeper] bio prisutan kada je Stepinac 1941.g., saznavši da se u vili Vajs nalazi oko 400 Srba i Židova koji treba da budu pobijeni telefonski intervenirao kod nekog glavešine NDH – on ne zna tko je bio na drugoj strani telefona, ali je Stepinac bio vrlo energičan i tražio da se smjesta nevini ljudi puste.“

Iz zapisnika primjećujemo da se Predsjednik Komisije nije protivio tezi Šepera, nije kritizirao stav Stepinca prema Srbima, i nije izrazio iznenađenje. Komunisti su znali istinu, i oni su bestidno lagali.

Kampanja protiv Stepinca nije prestala ni poslije osude. On je postao jak čimbenik međunarodne strategije partijskog klevetanja protiv papinstva.

Knjiga Carla Falconija, „Šutnja Pija XII.“ [Il Silenzio di Pio XII], izdana je 1965. godine. Falconijeva rasprava o Hrvatskoj sačinjava trećinu knjige. Ponovno koristi građu rabljenu od tužiteljstva za Stepinčevo suđenje, koju su komunističke vlasti u Jugoslaviji tada dopunile. Falconi, pun povjerenja, citira dokumente. I ove su citate koristili brojni naredni autori u svojim klevetama protiv Pape i Katoličke Crkve.

Ali što su zaista mislili Falconijevi manipulatori? To sada znamo zahvaljujući istraživanjima dr. Stjepana Razuma – izvorni se dokumenti nalaze u Hrvatskom Državnom Arhivu, u UDB-inom Dosjeu Stepinac, kutija 4, omot 63. Falconi je pitao za nekoliko stvari da podupre svoje argumente – uključujući službeni dnevnik Stepinca kao nadbiskupa. Ali ima problem presedana – hoće li i drugi povjesničari pitati za to da vide iste ove dokumente? Što s iskrivljenim dokumentima ili čak falsifikatima?

Ali (i ja citiram):

„…Falconi ne pozna naš jezik i dnevnik sam ne bi mogao čitati (…) Falconi je vezan ugovornim rokom sa izdavačem i on nema mnogo vremena za studiranje ovih dokumenata.“

Zbog toga:

(još jednom citiram)

„Mišljenje je drugova u Republičkoj i Saveznoj Komisiji za vjerska pitanja da je Falconijevo djelo korisno za našu zemlju. Misle da je bolje da on, kao stranac i nezavisni publicist, objavljuje takve stvari, nego da ih objavljujemo mi sami.“

Tako je bilo.

Otrov je nastavljao teći, čak i nakon sloma komunizma.

Govoreći o ovom pitanju Srba u Hrvatskoj, Stepinac je rekao:

„Ponovno naglašavam da nam je savjest čista i kada jedanput bude povijest mirno i objektivno progovorila, izvan sumnje je da se Katoličkoj Crkvi neće ništa ozbiljno moći predbaciti.“

Povijest sada treba na to i pristati.”

U Zagrebu, 24. studenog 2015.

dr. sc. Robin Harris