Čim je završila redovita sinoda o obitelji počelo je s raznim tumačenjima i spinovima u medijima i blogosferi. Sigurno su se mnogi nadali da će vidjeti naslove poput „Katolička crkva se konačno pomirila s razvodom” ili „Katolička crkva kaže da je gej ok!”, ali to se nije dogodilo niti se moglo dogoditi. Što zapravo možemo zaključiti nakon ove trotjedne rasprave u Vatikanu? Prvo, ogroman interes svjetovnih medija upućuje na činjenicu da svijetu nije svejedno što misli Katolička crkva te da se njezin glas mora uvažavati u raspravama oko gorućih pitanja. Pored sve sociološke teorije o sekularizaciji modernog društva, vidimo da djelovanje crkve i dalje budi veliki interes, a njezin nauk o braku i obitelji privlači mnoge koji ne žele prihvatiti relativističke poglede koje se nameću, pogotovo u zapadnim zemljama. Drugo, konačno izvješće (Relatio finalis) ne iznosi nikakve revolucionarne promjene u crkvenoj praksi dijelenja sakramenata razvedenim osobama koje su u drugom braku, nego potvrđuje učenje Sv. Ivana Pavla II. iz apostolske pobudnice Familiaris Consortio (Obiteljska zajednica). Treće, iako su se neki bojali da će sinoda na kraju razvodniti nauk o obitelji (spominjalo se čak i mogući raskol), sinodski oci uspjeli su se dogovoriti oko konačnog teksta koji je veliko poboljšanje u odnosu na radnu verziju (Instrumentum laboris). Da podsjetim, radna verzija je izazvala pravu buru kod mnogih sudionika nakon izvanredne sinode prošle godine, jer su tvrdili da nije odražavala ono što je stvarno izrečeno u njihovim raspravama.

Za vrijeme sinode dobri poznavatelji cijelog procesa isticali su da zaista postoje razlike u pristupu između biskupa nekih zapadnih zemalja, prije svega Njemačke, i ostatka svijeta. Naime, jedna skupina okupljena oko njemačkog kardinala Waltera Kaspera tražila je da se pastoralna praksa promijeni tako da bi razvedene osobe, koje su ponovno civilno vjenčane, mogle pristupiti pričesti bez proglašavanja prvog braka ništavnim. Taj prijedlog izazvao je žestoki otpor koji je izražen u poznatom pismu 13 kardinala iz svih dijelova svijeta upućenom Papi Franji na samom početku sinode. Potpisnici pisma tražili su transparentniju proceduru te upozorili na opasnost da će sinoda, čija je glavna svrha potvrditi dostojanstvo braka i obitelji, biti usredotočena samo na pitanje pastoralne skrbi za razvedene osobe. Njihova primjedba na kraju pisma o iskustvu liberalnih protestantskih zajednica zaslužuje nešto više pažnje.

Poznato je da su mnoge protestantske zajednice u želji da se ljudima prilagode napustile ključne odrednice kršćanskog nauka u pogledu braka i obitelji. Pomirile su se s logikom razvoda i nisu ostale vjerne Kristovim riječima: „Što Bog svezao, čovjek ne smije rastavljati.” (Matej 19,6). Postojao je veliki pritisak da se crkve prilagode svijetu i “omekšaju” neka moralna pravila, ali čim su popustile, njihova je vjerodostojnost i duhovna snaga naglo pala. Protestantske crkve nisu se nikad oporavile tako da, primjerice, Velika Britanija danas ima više praktičnih katolika, nego anglikanaca. Katolička crkva je svojedobno “izgubila” cijelu Englesku zbog pitanja braka jer je papa Klement VII. odbio udovoljiti zahtjevu engleskog kralja Henrika VIII da mu se poništi brak s Katarinom Aragonskom. Upravo taj slučaj jasno pokazuje do koje mjere Katolička crkva brani Kristov nauk i dostojanstvo braka.

Katolici mogu biti sasvim sigurni u tome da će njihova crkva u pitanjima vjere i morala uvijek zastupati istinu. To je velika utjeha u vrijeme relativizma kada mnogi promatraju svako pitanje kroz prizmu moći. Ova logika nam kaže da se dobrom pripremom i lobiranjem te dovoljnim pritiskom može ostvariti svaki cilj, ali Katolička crkva ne funkcionira na taj način. Ona nije politička organizacija, nego je nadnaravna i ne može nikad skrenuti s pravog puta. Crkva stalno traži nove načine da navijesti evanđelje ljudima, pa tako i onima koji se osjećaju marginaliziranima. Ona nudi svoje milosrđe, ali milosrđe u istini bez udovoljavanja svijetu. To je zaista ponekad teško shvatiti, ali činjenica jest da Katolička crkva ostaje uvijek vjerna istini i svome utemeljitelju Isusu Kristu. Kao što je sv. Pavao rekao: „Ne budimo više mala djeca koju ljulja i zanosi svaki vjetar nauka po zloći ljudi, po lukavstvu koje vodi u zabludu. Držimo se istine u ljubavi i u svemu rastimo u onome koji je glava, Krist.” (Efežanima, 4,14)

Stjepo Bartulica

* Članak je u Večernjem listu objavljen pod naslovom „Katolička crkva nudi milosrđe u istini bez udovoljavanja svijetu”