Naši zarobljeni umovi

Autor - 02/03/2016 - Konzervativni kutak

Histerične reakcije na imenovanje dr. sc. Zlatka Hasanbegovića za novog ministra kulture otkrivaju mnogo toga. Slično kao u vrijeme referenduma o braku, ljevičari koji žele zadržati moralno superiornu poziciju u javnom prostoru, stvaraju paniku i pokušavaju zastrašivati sve one koji misle drugačije. U svemu tome se rijetko čuje neki argument, nego se izvode smiješne performanse i dijele etikete koje gube svoju snagu jer se olako koriste. Ispada da svaki građanin koji slijepo ne slijedi njihovu sekularnu religiju i filozofiju relativizma je fašist. Njihovo shvaćanje demokracije očito podrazumijeva da sloboda mišljenja vrijedi samo za neke, zapravo samo za one koje dijele njihove stavove ili pristaju na lijevu kulturnu hegemoniju. S vremenom postaje sve jasnije da ono što ih zaista zanima jest zadržavanje privilegija i moći, a ne promicanje liberalnih ideala poput uvažavanja drugoga i  otvorenog demokratskog dijaloga. Ponašaju se kao razmažena djeca koja se ne mogu pomiriti s ishodom koji nije u skladu s njihovim očekivanjima. U svakom slučaju, emocije i strasti imaju prednost nad zdravim razumom.

Zbog ratnih okolnosti tijekom 90-tih, Hrvatska se još nije suočila sa stvarnim nasljeđem komunističke diktature. Za razliku od SAD-a i Velike Britanije, naš „anti-fašizam“, nažalost, nije bio demokratske, nego totalitarne naravi. Hasanbegović s pravom drži da se Hrvatska politički oslobodila tek nakon Domovinskog rata, ali se još nije psihološki i mentalno oslobodila od marksističke indoktrinacije. Ovdje se ne radi samo o ostacima starog načina razmišljanja nego o agresivnim metodama šikaniranja i zastrašivanja neistomišljenika u političkoj areni. Zato se ne trebamo previše čuditi da mnogi ne žele pomisliti o političkom angažmanu, jer se nisu spremni  izložiti javnom linču.

Zanimljivo je da dok konzervativna doktrina inzistira da politička moć mora biti ograničena, lijevi „kulturnjaci“ i „borci za ljudska prava“ traže da se njihovo djelovanje financira sredstvima iz proračuna. Ne vide ništa sporno u tome da  porezni obveznici moraju plaćati kojekakve alternativne festivale i opskurne portale koje nitko ne čita. Zašto tako lako pristaju biti ovisni o političkim strukturama? Zar ne bi bilo bolje da su slobodni od političkog utjecaja? Kakva je to alternativa? Nije veliko iznenađenje da ih narod doživljava kao „plaćenike“ koji samo promiču neke tuđe interese.

Poljski pisac i nobelovac Czeslaw Milosz objavio je 1953. god. knjigu pod nazivom „Zarobljeni um“ u kojoj je pokušao objasniti kako je komunistički pokret nakon II. Svjetskog rata uspio pridobiti veliki broj intelektualaca na svoju stranu. Nema sumnje da je komunistička ideologija privlačila mnoge koji su vjerovali da zapravo „nema alternative“ te da je, povijesno gledano, politička pobjeda neizbježna. Kao svaka ideologija, imala je snagu da zavede ljude koji su tražili čvrstu podlogu za svoja uvjerenja. Mnogi su bili spremni i okrenuti glavu od one „ružne“ strane komunističke diktature koja je kroz desetljeća neviđenim nasiljem stvarala bezbroj nevinih žrtava. Ta šutnja od strane intelektualne elite je nešto što bi današnja ljevica najradije zaboravila, ali povremeno se ipak mora suočiti s istinom. Miloszeva osuda servilnog intelektualca i dalje pogađa bit stvari: „njegova je glavna karakteristika strah da misli svojom glavom“.

Stjepo Bartulica

Autor - 02/03/2016 - Konzervativni kutak

The Center for the Renewal of Culture promotes conservative values, liberty and the free market.

© 2018, The Center for the Renewal of Culture, All rights reserved.