Balkanska tragedija – Robin Harris piše za ugledni britanski tjednik

Autor - 01/06/2018 - Robin Harris

 

Donosimo članak koji je naš potpredsjednik dr. Robin Harris napisao za ugledni britanski tjednik Catholic Herald, koji se izdaje čak od 1888. Osim u Velikoj Britaniji, Catholic Herald se također izdaje i u Republici Irskoj. Tokom dugih godina postojanja veliki broj priznatih urednika i autora su davali svoj obol ugledu i kvaliteti ove novine, među kojima je i dr. Robin Harris.

Originalni članak na engleskom jeziku možete pročitati na sljedećoj poveznici: Catholic Herald – Balkan tragedy by Robin Harris

 

Balkan_tragedy_CH

 

Također donosimo i prijevod:

BALKANSKA TRAGEDIJA

Međunarodni se kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) nesumnjivo nadao da će posljednja presuda
od 29. studenog u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i drugih – poznatih kao «hrvatska
šestorka» – na zadovoljavajući način okončati njegovo djelovanje. Sud je nedavno na kaznu
doživotnog zatvora osudio Ratka Mladića, srpskog generala koji je zapovjedio izvršenje genocida u
Srebrenici (i mnogo čega drugoga u Hrvatskoj za što mu nikada nije suđeno). Potom se dao na
ispunjenje prešutnog, no općeprihvaćenog mandata izjednačavanja krivnje za ratove nakon raspada
Jugoslavije, potvrđujući duge kazne hrvatskoj šestorci za ratne zločine protiv muslimana u Bosni i
Hercegovini – čime je propisno ispunio svoj mandat.

Međutim, stvari su krenule krivim putem kada je hrvatski general Slobodan Praljak, u ranijem životu
filmski producent, ustao i rekao: «Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu
presudu.» Potom je izvadio i ispio sakrivenu bočicu arsena te kasnije preminuo u bolnici.
Samoubojstvo je teška uvreda protiv Boga, ali bio je to čin čiji smisao treba dokučiti. Praljak je
vjerojatno morao odslužiti još samo oko 18 mjeseci kazne. Njegov čin nije bio potez očajnika nego
čin pobune. Bio je uvjeren u svoju nevinost. Ne može se, naravno, znati jesu li on ili ostala petorica
počinili druge zločine, ali nepristrana i objektivna analiza ni u kojem slučaju ne bi smjela polučiti
njihovu osudu na temelju ove optužbe. Predmet protiv hrvatske šestorke pokrenut je u okviru
optužbe za zajednički zločinački pothvat (ZZP) kojeg je poduzelo ondašnje hrvatsko vodstvo na čelu s
predsjednikom Franjom Tuđmanom, a kojem je svrha bilo etničko čišćenje bosanskohercegovačkih
muslimana.

«Konačna svrha» ZZP-a – pojam uveden istom u kasnijoj fazi postupaka MKSJ-a i s posebnom
namjenom protiv Hrvatske – bilo je navodno stvaranje zasebnog hrvatskog entiteta unutar granica
Banovine Hrvatske (1939) koja bi se potom pripojila Hrvatskoj. Cilj je bilo stvaranje Velike Hrvatske
(istovjetne Velikoj Srbiji za koju se borila Srbija); radilo se dakle o međunarodnom sukobu, a presuda
je Hrvatsku proglasila agresorom.

Posljedica je ove presude da je jedina država koju je MKSJ proglasio krivom za agresiju protiv druge
države upravo Hrvatska, premda je prema jednoglasnom mišljenju sukob započela i vodila Srbija.
Treba pripomenuti da podjela Bosne i Hercegovine nije bila zločin prema vlastitom statutu MKSJ-a.
(Zato ju je tužitelj pokušao povezati s etničkim čišćenjem koje leži u nadležnosti suda.) To nimalo ne
čudi: zapadne su sile, gotovo svakoga mjeseca, pokušavale nagovoriti «zaraćene strane» u bivšoj
Jugoslaviji da razmjene ili ustupe teritorij.

Tako se Mate Granić, Tuđmanov ministar vanjskih poslova, prisjeća kako ga je David Owen, ondašnji
glavni zajednički međunarodni pregovarač za bivšu Jugoslaviju, silio da preda Baranju i istočnu
Slavoniju u ruke srpskog predsjednika Slobodana Miloševića. Slično tome, bosanski je predsjednik
Alija Izetbegović navodno u dva navrata Tuđmanu nudio zapadnu Hercegovinu ako bi
Bošnjaci/muslimani dobili teritorijalnu kompenzaciju u središnjoj Bosni. Međutim, Tuđman je odbio.
Predmet je mnogih rasprava što je zapravo Tuđman želio postići u Bosni. Paddy Ashdown je
(nesumnjivo u dobroj vjeri) nakon razgovora s Tuđmanom na večeri u čast Dana pobjede nad
fašizmom u Europi 1995. otišao uvjeren da mu je hrvatski predsjednik ljubazno na salveti iscrtao
granice planirane Velike Hrvatske koja je sadržavala velik dio Bosne i Hercegovine. Tuđman je bio
previše govorljiv i to mu je štetilo. Osobno sam svjedočio kako je znao kazati veoma čudne stvari koje
bi se naknadno rekonstruirale u nekakav obrazac premda nikad nije bilo sigurno da se radi o
ispravnom obrascu. Međutim, malo je vjerojatno da je Tuđman bio toliko nepromišljen da bi na taj
način iscrtao kakav opak plan. Što god da je njegov zemljovid značio (postoje proturječne teorije), ionako nije odražavao stanje u Bosni i Hercegovini osamnaest mjeseci ranije (niti je nalikovalo Banovini Hrvatskoj, što je bilo povijesno neutemeljeno).

Mnogo je manje časno, prema mome mišljenju, ono što je čitavoj priči pridonio bivši predsjednik
Hrvatske, Stipe Mesić, koji je prvo u Haagu svjedočio u svojstvu zaštićenog svjedoka, a potom obasuo
sud tisućama neridigiranih dokumenata sa svrhom da kompromitira svojeg neprijatelja – Tuđmana.
Od Mesića potječe tvrdnja da su se na sastaku u Karađorđevu u Srbiji, 25. ožujka 1991. Tuđman i
Milošević dogovorili o podjeli Bosne. Mesić nije bio prisutan niti postoji zapisnik toga sastanka.
Mesiću je bilo potrebno nekoliko godina da iziđe s tom verzijom događaja. Milošević, Izetbegović i
Tuđman su zajedno raspravljali o pitanju podjele Bosne na kantone s etničkom većinom na sastanku
u Splitu, 12. svibnja. U Karađorđevu se zbio samo još jedan besmislen sastanak.

tudman_izet_milo

Tuđmanov se problem sastojao u tome što je bio pesimist. Bio je zadivljen Beogradom tako da je
nastavio pregovore kada više nije bilo o čemu pregovarati. Jednako je tako smatrao da je Bosna i
Hercegovina osuđena na propast iz istoga razloga iz kojeg je Jugoslavija kao multietnička država bila
osuđena na propast, a to je podrazumijevalo neku vrstu raspodjele na etničkoj osnovi – kako se i
dogodilo. Zbog njegova marksističkog pogleda na povijest, koji je zadržao nakon odbacivanja
marksizma-lenjinizma, vidio je neminovnosti tamo gdje su postajale samo tendencije. Međutim, ne
postoje dokazi da je zapovjedio, ili zagovarao, ikakvo etničko čišćenje na kojem se temelji optužnica.

U presudnim su trenucima Tuđman i Hrvatska branili bosanskohercegovačku državu. Najprije u
ranim mjesecima rata u BiH 1992. kada su Hrvati praktički sami zaustavili jugoslavensku armiju.
Potom 1995. kada su Hrvatska vojska i snage bosanskohercegovačkih Hrvata uz neznatnu pomoć
Bošnjaka i kudikamo znatniju SAD-a, stvorili uvjete za mir – i za oslobođenje Sarajeva. U
međuvremenu se Hrvatska pobrinula i smjestila više od pola milijuna muslimanskih izbjeglica.

Stvarnost koju suci i odvjetnici MKSJ-a nisu bili spremni shvatiti ukazuje na to da je BiH u danom
razdoblju – od 1992. do 1994. – bila poprište očajničke, krvave borbe za opstanak između dviju
skupina – muslimana i Hrvata – a obje su i same bile žrtve. Masovno etničko čišćenje Srba nad
muslimanima otjeralo ih je u srednju Bosnu gdje je (muslimanska) Armija Bosne i Hercegovine počela
napadati hrvatske vojnike i civile. Hrvati su im se suprotstavili, a tijekom otpora su počinjeni grozni
zločini, osobito oni Hrvata u Ahmićima. Međutim, za te su zločine pokrenuti kazneni progoni i
donesene presude što nije bio slučaju za odvratna zlodjela – mnogobrojna odrubljivanja glava,
oskvnuća katoličkih crkava i mučenja svećenika i redovnica – koja su u sjevernoj Hercegovini pod
paskom Bošnjaka počinile mudžahedinske snage.

Takvi su bili stvarni događaji. Međutim, zakoni koje je MKSJ osmislio nisu bili prikladni za njihovo
prepoznavanje. Načelo zajedničkog zločinačkog pothvata (ZZP) – osobito u svome proširenom obliku
kojim se poslužilo u slučaju protiv hrvatske šestorke – ne bi bilo prihvaćeno u sudbenom postupku
ikoje razvijene države.

Nijedan ga britanski sud ne bi priznao niti bi britanski pravosudni sustav, koji
se temelji na pretpostavci nedužnosti i jasnim odredbama o dokazima i transparentnosti, ikada
dopustio ono što se dogodilo u raspravnoj dvorani suda. Načina na koji se postupilo u slučaju protiv
hrvatske šestorke prijeti izazivanjem ozbiljnih posljedica u BiH.

Prema odredbama Daytonskog sporazuma iz 1995., kojim se završio rat u BiH, država je bila
podijeljena na dva dijela – Republiku Srpsku (RS), u kojoj vladaju Srbi i koja ostaje većinom etnički
očišćena od nesrpskog stanoviništva te Federaciju Bosne i Hercegovine, jedinicu u kojoj vladaju
Muslimani/Bošnjaci, ali u kojoj su Hrvati konstitutivni narod. To bi trebalo jamčiti potonjima jednaka
prava. No, ne jamči. Primjerice, nominalno hrvatski predstavnik u Predsjedništvu je, zapravo,
većinom izabran od strane muslimanskih birača. Političari hrvatskog naroda su nemoćni.

U međuvremenu se politički predstavnici muslimanske većine ponašaju sve bezobzirnije i nepopustljivije oponašajući muslimanski nacionalizam predsjednika Erdoğana i Turske koja ih podupire.

S druge strane, Republika Srpska traži zaštitu od Rusije. Hrvati, pak, koji žive u gospodarski posrnuloj
i politički disfunkcionalnoj federaciji nemaju kome da se obrate za zaštitu. Zagreb nevoljko pomaže
zbog sumnjičavosti s kojom se gleda na hrvatsko uplitanje u BiH. Hrvati iz Bosne i Hercegovine mogu
se, naravno, sada kao i u prijašnjim stoljećima, utjecati Katoličkoj Crkvi, ali na aktualnom pontifikatu se ne
zamjećuje blagonaklonost prema «etničkim» katolicima.

Već su postojale naznake da državno odvjetništvo u Sarajevu priprema bujicu optužnica protiv
Hrvata povezanih s ratom iz devedesetih godina. Haška presuda značajno osnažuje izglede da se to
dogodi. Države imaju točke preokreta. Presuda MKSJ-a i još više optužnica moglo bi stvoriti jednu
takvu točku. Povijest Jugoslavije pokazuje što se dogodi kada brojčano značajna nacionalna manjina
želi okončati državnu zajednicu u kojoj živi. Raspad država rijetko je miroljubiv proces, a na Balkanu
nikada. Jedina zapadna sila koja ima sposobnost zaustavljanja da se isto ne dogodi u Bosni i
Hercegovini Sjedinjene su Američke Države. Washington sada mora što brže ispraviti štetu koju je
Haag uzrokovao, i to što prije.

Robin Harris je bivši član političkog odjela u kabinetu britanske premijerke Margaret Thatcher.
Napisao je knjige Stepinac – Njegov život i vrijeme (Školska knjiga) i Povijest Dubrovnika (Golden
Marketing). Živi u Zagrebu.

Autor - 01/06/2018 - Robin Harris

The Center for the Renewal of Culture promotes conservative values, liberty and the free market.

© 2018, The Center for the Renewal of Culture, All rights reserved.